Motovun – mjesto ugodnog življenja, visokog životnog standarda, jedinstvene i očuvane kulturne i prirodne baštine, visoko razvijene i raznolike turističke ponude, prepoznatljivog gastronomskog doživljaja baziranog na autohtonim, ekološkim poljoprivrednim proizvodima, postojbina tartufa i čuvenog motovunskog terana.
Kontinuiranom edukacijom ljudskih potencijala i očuvanjem kulturnih i prirodnih dobara učinit ćemo Motovun jedinstvenom i prepoznatljivom destinacijom zasnovanoj na očuvanoj kulturnoj i prirodnoj baštini i održivom visoko razvijenom turizmu.
Gradski trgovi i ulice:
- A Trg-piazza Andrea Antico za pogled kliknite ovdje [43K]
- B Trg-piazza Josef Ressel za pogled kliknite ovdje [127K]
- C Šetalište-passeggio Mure za pogled kliknite ovdje [157K]
- D Ulica-via Pietro Kandler za pogled kliknite ovdje [148K]
- E Ulica-via Luigi Morteani za pogled kliknite ovdje [153K]
- F Ulica-via Veli Jože za pogled kliknite ovdje [163K]
- G Ulica-via Barbacan za pogled kliknite ovdje [166K]
- H Ulica-via Gradiziol za pogled kliknite ovdje [384K]
- I Ulica-via Fossal za pogled kliknite ovdje [156K]
- J Ulica-via Angelo Garbizza za pogled kliknite ovdje [136K]
- K Ulica-via Borgo za pogled kliknite ovdje [151K]
- L Ulica-via Rialto za pogled kliknite ovdje [141K]
- M Ulica-via Pino Budičin za pogled kliknite ovdje [180K]
- N Ulica-via Stjepan Beletić za pogled kliknite ovdje [157K]
- O Ulica-via Joakim Rakovac za pogled kliknite ovdje [164K]
- P Ulica-via Rižanske skupštine za pogled kliknite ovdje [138K]
- R Stepenište-scalini Rotonda za pogled kliknite ovdje [151K]
- S Ulica-via Kanal za pogled kliknite ovdje [128K]
Motovun je istarski gradić na lijevoj obali srednjeg toka rijeke Mirne, najočuvanija srednjovjekovna utvrda na istarskom poluotoku.
Naselje u obliku akropole razvilo se na vrhu strmog brežuljka na kojem, sudeći po ostacima materijalne kulture iz sredine brončanog doba od oko 1.500 godine prije Krista, život kontinuirano traje približno 3.500 godina. U prapovijesnim vremenima, keltsko pleme Sekusi izgradilo je svoju utvrdu na mjestu gdje je danas smješten Motovun. Ime mu je keltskog porijekla, a pretpostavlja se da je nastalo je od riječi Montona, što znači grad u gori.
Jezgra naselja smještena je visoko na čunjastoj uzvisini iznad okolnog područja, s podgrađem na južnoj padini (Borgo) i novijim predgrađem na njegovu istočnom hrptu (Gradisiol) te novim (19. stoljeće) naseljem (Kanal) u podnožju uzvisine. Početkom 20. stoljeća imao je triput veći broj stanovnika nego što ga ima danas.
Prostor oko Motovuna je bio naseljen i u antičko doba, kad se nalazio na rubu parentinskog agera (nalazi ulomaka antičkih natpisa u Motovunu i Brkaču, izloženi u lapidariju u kuli). U vrijeme prevlasti Rimskog carstva, koje je Istrom u cijelosti zagospodarilo do 177. godine prije Krista, grad je izgubio na važnosti, budući da u tim relativno mirnim vremenima nije bilo potrebe za sigurnim utvrdama, već za mjestima pogodnima za trgovinu i promet. U okolici Motovuna-Montona Rimljani su crpili glinu za masovnu proizvodnju amfora.
U kasnoj antici je naselje na mjestu današnjeg Motovuna opet obnovljeno, postavši u ranom srednjem vijeku jedno od pet vodećih istarskih središta. Na mjestu današnje motovunske stolne crkve Sv. Stjepana na glavnom gradskom trgu, u kasnoj antici nalazila se starokršćanska bazilika, veća no što je današnja crkva Sv. Stjepana. Motovun se kao sjedište feudalnog posjeda počinje razvijati u 8. stoljeću.
Ime Motovuna, kao jedne od najvećih utvrda u Istri, u povijesnom se dokumentu prvi put spominje u listini Rižanske skupštine iz 804. godine, jednom od najvažnijih dokumenata srednjovjekovne povijesti Istre. Među inim, iz listine se vidi koliko su Bizantu plaćali gradovi poreza i kakav je značaj tada imao Motovun kao grad. Tako saznajemo da su Motovun i Labin godišnjim iznosom poreza od 30 zlatnika, najvišim u Istri nakon Poreča, Pule i Rovinja. Dio prihoda pripadao je porečkom biskupu odnosno akvilejskom patrijarhu, a oni su feud u 12. stoljeću prepustili goričkim grofovima.
Od sredine 13. stoljeća Motovun je imao podestata kojeg je patrijarh potvrđivao. Nastojeći se osloboditi njegove svjetovne vlasti, Motovun je najkasnije 1271. godine došao pod vlast Mletačke Republike, ali nastalo je nemirno razdoblje obilježeno sukobima dviju stranaka do kraja 13. stoljeća.
U narednih 5 stoljeća vladavine Presvijetle Mletačke Republike nastali su najvažniji kulturalni i povijesni spomenici, te je Motovun kao važno strateško mjesto za Veneciju počeo poprimati današnji oblik grada. U to je vrijeme oblikovan srednjovjekovni izgled grada s kružnom jezgrom na vrhu i podgrađem ispod nje.
Mletačka je vladavina gradom bila iznimno važna kao utvrde koja je štitila mletački posjed prema Habsburškoj monarhiji koja je protutežu imala u obližnjem pazinskom kaštelu, ali i zbog nadzora Motovunske šume (Šume Sv. Marka), izvora sirovine za Arsenal i gradnju Venecije. Drvo je bilo jako bitno za izgradnju mletačke flote, pa je tako, primjerice, i Goethe želio vidjeti poznati istarski hrast na kojem je počivala slava Presvijetle Republike.
Ispod četiri metra naslaga bijele zemlje iskopani su dokazi da je u Srednjem vijeku u Motovunsku šumu tijekom plime dopirala morska voda, a novigradski je biskup dao izgraditi plovno korito sve do Motovuna.
Motovun je u mletačkom razdoblju upravljao širokim administrativnim područjem koje je obuhvaćalo sela Višnjan, Bačva, Sv. Mihovil, Labinci / Sv. Nedelja, Kazal, Tićan, Kaldir, Zamask, Novaki, Karojba, Muntrilj, Sv. Ivan od Šterne, Sv. Vital, Brkač, Rakotule, Rapavel, Cerion te mnoga manja sela. Razdoblje srednjeg i novog vijeka obilježili su česti sukobi motovunske posade sa vojnicima Pazinske knežije kao i napore s čestim epidemijama kuge, koja je u više navrata desetkovala stanovništvo.
Nakon pada Mletačke Republike 1797. godine, Habsburška monarhija uspijeva ostvariti svoju vlast nad Motovunom i, uz kraći prekid francuskom vladavinom (1805. – 1813.), zadržava je sve do raspada Austro-Ugarske monarhije 1918. godine.
Ulaskom u 20. stoljeće pada prometni i gospodarski značaj motovunskog područja te započinje stalan pad broja stanovnika kojim je u stotinjak godina broj stanovnika Motovunštine spao na trećinu nekadašnjeg broja.
Iskoristivši konfuziju kraja Velikog rata, Kraljevina Italija zauzima Istru u studenom 1918. godine i upravlja Motovunom do 1945. godine. Krajem Drugog svjetskog rata Istru zauzima nova jugoslavenska država i Istru s Motovunom ugrađuje u hrvatsku federalnu jedinicu.
Uslijed složenog međuodnosa povijesnih utjecaja, ratnih zbivanja, još uvijek nerazjašnjenih poratnih događanja i specifične političke situacije u Motovunu, u kasnim 1940-ima, a i ranim 1950-ima Motovun, pod često mučnim okolnostima napušta najveći broj njegovih autohtonih stanovnika. Uzroci iseljenja su bili raznoliki, zbog upletenosti u predratni fašistički sustav, ekonomskih razloga, nemogućnosti prilagodbe na novouspostavljeni surovi komunistički sustav ili zbog gole sile novog režima, a iseljavale su osobe svih etničkih korijena, kako hrvatskih, tako i venetskih i ostalih.
Gubitak urbanog stanovništva, pa nakon toga i gubitak općinskog statusa 1961. godine u potpunosti je zaustavio razvoj Motovuna. Novi je život udahnuo razvoj turizma u 1970-im godinama i danas je Motovun najjače turističko središte unutrašnjosti hrvatske Istre. Ponovna uspostava motovunske općine 1992. godine dao je dodatni zamah razvoju Motovuna i njegovoj obnovi.
Povijesne točke:
Na najstarijem regionalnom zemljovidu Istre Pietra Coppa iz 1525. godine možemo pronaći i Motovun. Liječnika i ljekarnu dobiva 1331., katastar dobiva 1819., poštu 1826., voćarsko društvo 1852., telegraf 1877., fotograf 1898., telefon 1922., radio prijemnik 1925., električnu struju 1928., otkriveni tartufi 1929., vodovod 1938., televizija 1957., Motovun Film Festival 1999. godine…
U sastavu općine su četiri naselja, to su: Brkač (Bercaz, S. Pancrazio), Kaldir (Caldier), Motovun (Montona) i Sveti Bartol (S. Bortolo).
Motovun je grad podignut na čunjastom brdu uzdignutom 227 metara od morske razine u središnjem dijelu doline rijeke Mirne. Ona ovim krajolikom teče na oko 10 metara nadmorske visine. Grad je smješten na 45o i 20′ sjeverne geografske širine i 13o i 50′ istočne geografske dužine.
Na području Motovuna živi 481 stanovnik. Na Motovunštini živi određeni broj pripadnika talijanske nacionalne zajednice, a zbog snažnog utjecaja talijanske i venetske kulture na povijesni razvoj Motovuna ovo je područje označeno dvojezičnim pa se natpisi i ploče s nazivima mjesta, ulica i trgova ispisuju na hrvatskom i talijanskom jeziku, kao što se u javnim službama i drugim organizacijama od društvenog interesa te u društvenom i javnom životu slobodno koristi i talijanski jezik.
Sela koja pripadaju naselju Motovun su Božići-Bosici, Divjaki-Diviachi, Dagoštini-Dagostini, Meloni-Meloni, Murari-Morari, Pavati-Pavat, Perčići-Percichi. Pišiljon-Pissiglione i Režari-Resari.
Sveti Bartol nije jedinstveno naselje već je područje koje obuhvaća mnoga manja sela. Crkva Sv. Bartola izgrađena je još 1651. godine, obnovljena 2000. godine. Povoljan geografski položaj i mikroklima pogoduju poljoprivrednoj proizvodnji kojom se lokalno stanovništvo bavi. Ovaj kraj poznat je po kobasicama koje se ocjenjuju svake godine koncem siječnja. U Svetom Bartolu živi 73 stanovnika.
Sela koja obuhvaćaju naselje Sveti Bartol jesu: Benčići-Bencici, Beletićev Breg-Monte Belletich, Fiorini-Fiorini, Flegi-Fleghi, Flegova Stancija-Stanzia Flego, Kal-Cal, Kaligari-Calligari, Kotigi-Cotigi, Labinjani-Labignani, Lokandići-Locandici, Piški-Pischi, Podjesika-Sotto Iessica, Šćulci-Sciolazi, Tripe-Trippe, Valenti-Valenti, Vežnaveri-Vesnaveri, Žugani-Giganti.
Kaldir je smješten na uzvisini pet kilometara jugoistočno od Motovuna. Uzvisina je najvjerojatnije bila naseljena već u prapovijesti, a naselje se prvi put spominje 1258. godine. Potpadao je pod upravu Motovuna, pa je cijelu svoju povijest dijelio s gradom na susjednom brdu koji je prije 1270. godine stao pod vrhovnu vlast Venecije, pod čijom je upravom bio sve do njenog pada 1797. godine.
Župa Kaldir osnovana je 1550. najvjerojatnije za stanovništvo pristiglo tih godina iz hrvatskih krajeva koje su zauzeli Turci. Na području Kaldira živi 233 stanovnika.
ŽUPNA CRKVA SV. IVANA KRSTITELJA
Crkva Sv. Ivana Krstitelja izgrađena je 1873., najvjerojatnije na mjestu starije, a 1875. blagoslovio ju je znameniti istarski biskup Juraj Dobrila. Iz starije kaldirske crkve sačuvana je slika Sv. Ivana Krstitelja koja se danas nalazi u crkvi Sv. Stjepana u Motovunu. Kaldirska župna crkva obnavljana je 1923. i 1985. Uz crkvu je 1915. podignut 25 metara visok zvonik.
CRKVA PRESVETOG TROJSTVA
Na ulazu u Kaldir nalazi se kapelica Srca Isusova iz 1907., a nasuprot groblja je Crkva Presvetog Trojstva izgrađena, zapravo temeljito obnovljena, 1909. na mjestu starije iz koje potječe kamena posuda za blagoslovljenu vodu datirana glagoljskim natpisom iz 1594. Oltar joj krasi slika Presvetog Trojstva koju je u 19. stoljeću naslikao Motovunac Giovanni Bastista Corner.
VINO I VOĆE
Blaga klima pogoduje poljoprivredi, poglavito voćarstvu, koje njeguje veći broj domaćinstava u okolici Kaldira. Zahvaljujući njima Kaldir je postao najpoznatiji voćarski kraj u Istri, a Kaldirština daje gotovo 70% voćarske proizvodnje u Istri. Na ovom prostoru zajedno uspijevaju kontinentalne sorte: jabuke, šljive, kruške, breskve i marelice te mediteranske sorte: masline, smokve i trešnje, a u okolici se pronalaze i tartufi.
KALDIRSKI ŠTRIGUN
U Kaldiru je 1657. provedena istraga protiv Ivice Spozara koji je posjećivao bolesnike, skupljao podatke o njihovoj bolesti, a zatim odlazio na „križišća“, raskrižja putove, i po povratku oboljelom donosio vijest da neće umrijeti. „Kaldirski štrigun“ bio je toliko obljubljen među narodom da su se oboljeli seljaci prije obraćali njemu nego župniku. To naravno nije moglo promaći crkvenim vlastima pa su provele istragu. Nažalost nije poznato kako je okončana i je li „štrigun“ kažnjen.
Sela koja obuhvaća Kaldir jesu: Brdari-Brdari, Brtoši-Bertossi, Brtošići-Bertossichi, Cvitki-Zvitchi, Gali-Galli, Klarići-Clarici, Lazi-Lazze (Ferri), Madruši-Madrussa, Paladini-Paladini, Petretići-Petretichi, Prodani-Prodani, Štefanićev Breg-Monte Stefanich, Štefanići-Stefanichi i Valenti-Valenti.
Zapadno od Motovuna, na blagoj padini prema rijeci Mirni proteže se Brkač.
Šire područje Brkača naseljeno je već u prapovijesti – na obližnjem brežuljku Šubjenta pronađena je veća količina prapovijesne keramike, ostaci manje antičke građevine, ulomci rimske keramike te nekoliko komada kasnoantičke keramike. Nalazi iz razdoblja antike utvrđeni su na još nekoliko lokaliteta na području Brkača (Kranceti, Podšubjenta) te u samom naselju.
U mirnijim vremenima antike kad se život spuštao na otvoreniji prostor, na području današnjeg Brkača nalazilo se naselje tipa „villa rustica“ gdje se proizvodila građevinska keramika, krovne opeke i crijepovi. Naselje je preuređeno u ranom srednjem vijeku, kada je izgrađena i stara, ranoromanička crkva sv. Pankracija (oko 50 m južnije od današnje crkve). Uz to razdoblje veže se i groblje otkriveno na lokalitetu Vrh, zapadno od Brkača. U povijesnim se izvorima Brkač prvi put spominje u 12. stoljeću.
Obnavljana je u više navrata, a 1941. srušena je do temelja. Istodobno započinje izgradnja današnje crkve, posvećene 1944.
1942. godine je na mjestu starije crkve iz 15. stoljeća dograđena i obnovljena današnja crkva Sv. Pankracija, rimskog mučenika, zaštitnika mladeži i zaštitnika protiv glavobolje i grčeva ali i protiv krivog svjedočenja.
U crkvi Sv. Pankracija postoji glagoljski natpis „1602. Pop Luka“ koji dokazuje da je župa u tom razdoblju bila glagoljaška, a da se bogoslužje održavalo na starohrvatskom jeziku.
Stanovnici se bave tradicijskim i plantažnim vinogradarstvom i drugim oblicima poljodjelstva, a u novije se doba manji dio stanovništva orijentira na seoski turizam.
Sela koja obuhvaća Brkač jesu: Bataji-Battai, Breg-Monte, Kolari-Colleri, Kranceti-Cragno, Labinjani-Labignani, Monforno-Monforno, Ravan-Ravan, Romani-Romani, Rudeli-Rodelli, Rušnjak-Ruscnach i Sirotići-Sirotici (Rosso).
Obranu Motovuna činila su tri prstena zidina. Vanjski prsten je najslabije očuvan. Na njegovom južnom ulazu su očuvana gotička vrata. U 17. Stoljeću dio zidina porušen je prema odredbama mirovnog sporazuma između Austrije i Venecije.
Unutarnji prsten oko najstarijeg dijela grada datira iz 13. i 14. stoljeća. Kroz njega vode unutarnja, ranogotička vrata grada iz 15. stoljeća. U njima je danas lapidarij. Na vrhu podgrađa nalazi se vanjski gradski trg. Na trgu je, pokraj unutarnjih vrata, i gradska loža iz 17. stoljeća, predivan vidikovac na okolicu.
Unutarnji prsten oko najstarijeg dijela grada datira iz 13. i 14. stoljeća. U razdoblju renesanse zidine su obnavljane i dograđivane, a iz tog doba potječe i renesansni bastion, građen 1539. Od stare gradske palače, izgrađene u XIII. stoljeću romaničkim stilom, sačuvano je tek nekoliko romaničkih bifora. Središnje mjesto na glavnom gradskom trgu zauzimaju crkva sv. Stjepana s početka XVII. stoljeća i četverokutna romaničko-gotička zvonik-kula (XIII./XIV. st.), s nazubljenim prsobranom na vrhu. Ispod cijelog gradskog trga nalazi se cisterna, na čijim su vijencima u reljefu uklesani gradski grbovi.
Jezgra grada opasana je obrambenim zidinama iz XIII–XIV.st., koje leže na starijim temeljima, a i poslije su obnavljani. S unutrašnje su strane ojačani nizom šiljastolučnih niša, a na istaknutim točkama imaju obrambene kule četverokutne osnove. Zidinama danas vodi šetnica oko najviše razine grada, unutar koje je nekoliko romaničkih i got. kuća. Na gl. trgu je renesansna palača-kaštel, više puta pregrađivana od XVI. do XIX.st.; gradska palača s ostatcima romaničkih prozora iz XIII.st., kasnorenesansna župna crkva sv. Stjepana (1580–1614), s odvojenim zvonikom iz XIII.st. koji ima nazubljeni prsobran na ravnome vrhu. U crkvi je mnoštvo umjetničkih djela (mramorni kipovi F. Bonazze, stropne slikarije iz XVIII.st., orgulje G. Calida, srebrno posuđe i dr.). Ispod gl. trga je spremište javne vodospreme. Gl. prilaznim putom do jezgre naselja dolazi se kroz dvoja gradska vrata (XIV–XVII.st.); u vanjskima, u kojima je smješten lapidarij antičkih i srednjovj. natpisa i reljefa, te unutrašnjim vratima ranogotičkih obilježja. Na zap. kraju trga između vanjskih i unutrašnjih vrata nalazi se loža, otvorena s triju strana stupovima. Podgrađe je također bilo utvrđeno, ali bedemi su očuvani samo u tragovima. U Motovunu su još četiri crkve: Blažene Djevice Marije dei Servi (izgrađena 1584), sv. Ivana Krstitelja i Blažene Djevice Marije od Vratiju (sagrađena 1521), sv. Antuna Padovanskoga (prije Sv. Ciprijan, XV.st.), sv. Margarete na gornjem groblju. Uz M. je vezana i legenda o divu Velom Joži, po kojoj je pripovijetku napisao Vladimir Nazor.
O ranosrednjovjekovnom životu u Motovunu svjedoče zvonik iz 13. stoljeća, kao i tragovi pleterne skulpture na ulaznoj gotičkoj kuli te mnogim drugim građevinama.
Na pojedinim kasnosrednjovjekovnim kućama unutar zidina naziru se elementi i strukture građevinskih radova iz ranijih razdoblja. Na unutrašnjem, ujedno i najstarijem dijelu zidina, djelomice su uočljive mnogobrojne preinake. Zidine su se tijekom 12. i 13. stoljeća prvobitno naslanjale na romanički dio pretorske palače koju krase kameni lukovi ulazne kule uz koju je krajem 12. i početkom 13. stoljeća nadograđena prvobitna fortifikacija.
U unutrašnjosti pretorske palače još su vidljive zazidane bifore srpastih segmentnih lukova te stupovi koji datiraju u duecento, dok četvrtasti kapiteli potječu iz 12. stoljeća, odnosno predvenecijanskog razdoblja.
To je jedna od najvećih romaničkih palača u Istri i Hrvatskoj iz razdoblja vladavine Akvilejske patrijaršije, odnosno – slobodne motovunske komune. O tome svjedoče i srednjovjekovna pročelja zgrada koje čine sjevernu i južnu ulicu, što vode do srednjovjekovnog ulaza u grad, kao i barokne lođe s prekrasnim pogledom na Motvunsku šumu. Prema pisanim izvorima, lođa se prvi put spominje davne 1331. godine pod nazivom Lobia Maior.
Grad s nazubljenim kruništem zvonika i crkvom Sv. Stjepana dominira dolinom rijeke Mirne i Motovunskom šumom.
Uskotračna vinska pruga Parenzana prometovala je Istrom od 1902. do 1935. godine i spajala Trst s Porečom, preko Kopra, Pirana, Buja, Grožnjana, Završja, Livada, Motovuna i Vižinade. U dužini čak 123 kilometra, prelazila je preko jedanaest mostova, šest vijadukata i kroz devet tunela. Bila je dobri duh toga kraja, jer je omogućila razvoj tada najsiromašnijih dijelova Istre. Prevozila je poljoprivredne proizvode sjeverozapadne Istre – vino, voće, povrće, žito. Teret je od Poreča do Trsta putovao sedam sati, a putnici nešto “brže” oko šest sati.
Planirano je bilo čak i produljenje pruge do Kanfanara, ali bez realizacije zbog Prvog svjetskog rata i propasti Austro-Ugarske. Uvođenjem jeftinijeg autobusnog prijevoza, pruga je izgubila smisao, pa je vlak posljednji puta prometovao Parenzanom 31. kolovoza 1935. godine. Pruga je razmontirana, vagoni i lokomotive rasprodani, a tračnice ukrcane na brod koji ih je iz Kopra 1940. godine trebao prevesti do Abesinije. Navodno da nisu nikad niti stigle na odredište, a priče kazuju kako je brod potopljen pa ostaci ove popularne istarske pruge i danas snivaju negdje na dnu Sredozemlja.
Tuneli- jedna od glavnih turističkih atrakcija trase
Oživjela je zahvaljujući suradnji Istarske županije i EU, što je rezultiralo projektom Parenzana-Put zdravlja i prijateljstva, vrijednim 174 tisuće eura. Financira ga s 90 posto iznosa EU putem Programa za susjedstvo Interreg IIIA Slovenija-Mađarska-Hrvatska 2004-2006, a ostatak je osigurala Istarska županija koja i vodi projekt. Uz to, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka nedavno im je bespovratno osiguralo 125 tisuća kuna za postavljanje ograda na jedan od vijadukata Parenzane. Na stotu obljetnicu otvaranja pruge 2002. godine, pokrenuta je inicijativa za njezinu obnovu, pa oživljena trasa Parenzane danas ima također značaj poveznice, ali u turističkom smislu i piše joj se nova povijest – budućeg brenda Istre. Ljubiteljima brdskog biciklizma Parenzana simbolizira jednu od najatraktivnijih mountain bike maraton utrka u svijetu, adrenalinaca i rekreativaca sve je više na njezinoj trasi jer je raskrčena, uređena i označena, a opet divlja.
Bacanje roga
Drevna igra bacanja roga u Istri očuvala se još jedino u Motovunu i Buzetu. Od 1981. godine nadalje svake se godine u Motovunu na Pepelnicu održava obnovljena stara pusna igra “rog”. Igra se tako da se skup igrača nađe na mjestu iznad ostataka kapitela (niše) Sv. Petra, ispod zida vrta Doma umirovljenika, te se takmiče bacanjem roga i palica po cesti dužine od oko kilometra. U skladu s tradicijom, najstariji sudionik prvi baca rog. Cilj je da se batice, odnosno neobrađene drvene palice s kvrgom na kraju, bace što bliže rogu i time izbjegnu kazneni poeni. Pravilnikom je propisano šaljivo prozivanje igrača, koje nerijetko nasmije taj veseli skup. Natjecanje vodi tročlana komisija, a završetak natjecanja je kod Cotićevog restorana na Kanalu. (preuzeto iz Glasa Istre) Motovun je gradić sa dugom i bogatom povijesti, a u cilju očuvanja tradicionalnih običaja, te odavanja priznanja i počasti važnim događajima iz prošlosti, u Motovunu se iz godine u godinu dostojno obilježava sve više obljetnica.
Kolejani
Po staroj tradiciji u noći uoči blagdana Bogojavljanja ili Sveta tri kralja Kaldirci kolejanjem svojim sumještanima čestitaju Božić i Novu godinu. Nakon što župnik blagoslovi vodu, tri kralja(koje glume mještani), kreću sa sakupljenim mještanima u kolejanje. Povorku predvodi velika osvijetljena zvijezda, koju simbolizira onu što je trojici biblijskih kraljeva s istoka pokazivala put prema betlehemskoj štalici u kojoj se rodio Isus. Prema starom ritualu kolejani zastaju pred svakim domom u Kaldiru, ali i svim okolnim selima u župi. Ondje pred vratima jedan od kraljeva zaziva domaćina: »O, župane Mario!« (ili kako se već zove), a kad mu ovaj nakon tri upita uzvrati: »Ki je?«, »kralj« nastavlja: »Tu su došli kolejani s poštenega mesta na vaše poštene vrata, ako ćete da vas malo razvesele i zakantaju!«. Nakon što domaćin odobri riječima: »Ben, neka zakantaju« i otvori vrata, zbor kolejana, otpjeva jednu od tradicijskih božićnih pjesama iz tog kraja. Zatim domaćin čestitare daruje kobasicama, vinom i jajima, a svaki dar jedan od kraljeva zazivom: »Tu je jedan dar Bogu i ljuden drag…«, uz dobre želje domaćinu, duhovito predstavlja kolejanima uz poziv: »Svi ki ste okole rečite amen«, a oni složno uglas odgovaraju: »Amen«. Domaćini ih onda počaste vinom, kolačima, a ponegdje i nekim toplim napitkom. Nakon čestitki i kraćeg druženja kolejani na oproštaju domaćinima otpjevaju tradicionalnu zahvalu: »Alla famiglia (ime i prezime domaćina), vita giuliva, e cento anni del ciel, evviva evviva«. Pohod kolejana obično potraje duboko u noć, a dan nakon, na blagdan Sveta tri kralja svi se pojave na misi na koju »tri kralja« donesu darove – veliki kolač (ukrašeni slatki kruh), kobasice, jaja i vino. Nakon mise svećenik izreže kolač i podijeli ga puku, a potom se za sve župljane i njihove goste priređuje zabava na kojoj se časte darovima koji su sakupljeni na kolejanju. Zanimljivo je da je pred nekoliko godina tiskana pjesmarica »Kolejanske pjesme – Kaldir«, koja ima osim vrijednosti očuvanja tradicije, i praktičnu primjenu u pjevanju prilikom kolejanja. (preuzeto iz Glasa Istre). U spomen važnim događajima u našoj Općini… U svibnju 2004. godine obilježilo se 1.200 godina prvog pisanog spomena imena Motovuna (listina Rižanska skupština 804. godine). U prosincu 2007. godine obilježila se 150. godišnjica smrti Josefa Ressela, poznatog šumara i izumitelja koji je živio i djelovao u Motovunu. Tim povodom Općina Motovun dala je izraditi i film o životu i djelovanju Josefa Ressela, koji ćete uskoro moći pogledati na internet stranici: http://www.nit.hr/index.php
(Motovun, 1470./80? –Venecija, 1540?)skladatelj, nakladnik, grafičar i tiskar
(Chrudim, Češka, 1793. – Ljubljana, 1857) šumar – izumitelj brodskog vijka
(1804. – 1872.) povjesničar
Tršćanin škotskog podrijetla, otac suvremene historiografije Trsta i Istre. Osim profesionalnim odvjetničkim poslom, cijeli svoj životni vijek posvetio je iscrpnim povijesnim istraživanjima diljem Istre. Zastupao je i interese općine Motovun. Napisao je prve turističke vodiče Pule, Poreča i Novigrada (1845). Posthumno je Općina Motovun 1875. godine izdala njegovu knjigu Povijesne bilješke o Motovunu, prvu od triju danas postojećih knjiga koje pišu o povijesti Motovuna. U Motovunu je ulica koja nosi njegovo ime.
(Postire, 1876. – Zagreb, 1949) književnik i političar
Između sedam tekstova književnika Vladimira Nazora, koji su radnjom ili tematikom vezani za Motovun, najpoznatija je pripovjetka «Veli Jože». Pripovjetku u nastavcima prvi objavljuje tršćanski list «Balkan»1907. godine. Kao zasebnu knjigu pripovjetku prva objavljuje Matica slovenska u Ljubljani 1908. godine. Poznata mu je pripovjetka «Boškarina», pjesme «Motovun», «Ban Draganja», «Motovunska šumo», te «Motovunska zvona». Nazor je u Motovunu, po vlastitom pisanju, boravio u dva navrata.
(Motovun, 1940.) automobilistički as Mario Andretti slavni automobilistički as, svjetski prvak Formule 1 (1978.) i pobjednik utrke «500 milja Indianopolisa» (1969.). Rođen je u Motovunu 1940. godine, trenutno živi i radi u Americi.
Neki od tih spomenika potječu iz Motovuna, dok su drugi nađeni u njegovoj okolici. Grbovi s vanjske i unutarnje strane bastiona pripadaju venecijanskim načelnicima iz vremena kada je bastion građen. Na sjevernoj strani bastiona, na ulazu u grad, iznad prolaza postavljen je kameni lav, simbol vladavine Venecije. Motovun je jedini grad s 13 lavova, od koji su neki izrađeni s otvorenom, a neki sa zatvorenom knjigom. Prema narodnoj predaji, oni sa otvorenom knjigom simboliziraju razdoblje mira, dok oni sa zatvorenom knjigom razdoblje ratovanja. Na samom rubu Trga Josefa Ressela smještena je gradska loža koja je podignuta početkom 17. stoljeća na zidovima obrambene kule. Koristila se pretežno za suđenje, ali i za obavljanje nekih javnih poslova (sklapanje ugovora, prodaju, objavljivanje propisa), a sagrađena je poput vidikovca s kojeg se pruža pogled na dolinu rijeke Mirne. Istočnu fasadu trga čini komunalna palača čiji su zidovi ukrašeni sa ostacinma romaničkih dvostrukih prozora iz 13 stoljeća.
Neposredno uz zaštitne zidine prvog pojasa, na južnoj padini brežuljka izgrađeno je PODGRAĐE. Zgrade u tom dijelu Motovuna prate tijek zidina, i usko se prislanjaju uz njega. Njihova izgradnja započinje već u 14. stoljeću, dok je donja strana ulice (ulica Borgo) izgrađivana 17., 18. i 19. stoljeću. Među zgradama s donje strane ulice nalazi se i zgrada koja je nekoć bila bolnica siromašnih, sagrađena 1622. godine, kako to piše na natpisnoj ploči iznad ulaznih vratiju. Nasuprot nje nalazi se Crkva Sv. Antuna, koja je zapravo potpuno pregrađena starija Crkva Sv. Ciprijana. Niže u ulici je Crkva Sv. Ivana Baptiste i Blažene Djevice Marije, sagrađena početkom 16. stoljeća. Crkveni toranj podignut je 1898 godine, i najmlađi je od triju tornjeva u gradu. U nastavku podgrađa može se vidjeti nekoliko natkrivenih prolaza, uslijed čega se u ovako zbijenom prostoru formiraju pomalo mračni hodnici koji stvaraju vrlo slikovite vidikovce. Podgrađe je također zaštićeno gradskim zidom, ali je taj zid, kad je izgubio svoju obrambenu funkciju u 18. stoljeću, uklopljen u zgrade donje strane ulice i zbog toga je samo fragmentarno sačuvan.
PREDGRAĐE, koje je smješteno na istočnom prilazu centru naselja, izgrađeno je nešto kasnije od podgrađa. Kroz njega prolazi ulica Gradiziol, nešto blažeg uspona od gotovo stepenaste ulice Borgo. U ovom dijelu grada ima nekoliko značajnijih zgrada iz 18. i 19. stoljeća, a to su xenoduchium, nekadašnje sklonište za putnike, danas potpuno pregrađena velika zgrada, te Crkva Madonne dei Servi i zvonik uz nju, na istočnom dijelu ovog predgrađa. Ova Crkva izgrađena je u 17. stoljeću, u baroknom, ali izrazito jednostavnom i skromnom stilu. Ovo predgrađe je također bilo zaštićeno zidom, ali samo s južne strane, jer je sjeverna straa statusom zaštite bila svega dva spona prirodno vrlo dobro zaštićena strminom brijega.Spomenika kulture: povijesna cjelina Motovuna i Crkva Sv. Stjepana. Posebnu vrijednost arhitetktonskoj strukturi Motovuna daje i činjenica da je Motovun ušao na listu prijedloga UNESCO-a za upis u svjetsku baštinu.
Anticov trg 1,
52424 Motovun-Montona
Tel: +385 (0)52 681 642
Fax: +385 (0)52 681 642
opcina@motovun.hr
